Site icon E-zdravlje

Šta više utiče na starenje DNK ili godine starosti?

starenje

Teorija koja se odnosi na evoluciju predlaže da je prirodna selekcija manji faktor za ljude koji su prošli reproduktivne godine jer se varijacije gena ne prenose na potomstvo u tom trenutku života. Nova studija podržava ovu ideju, otkrivajući da na određene tipove tkiva kod starijih ljudi više utiče samo starenje i faktori okoline nego DNK. (foto:Envato)

Teorija koja se odnosi na evoluciju predlaže da je prirodna selekcija manji faktor za ljude koji su prošli reproduktivne godine jer se varijacije gena ne prenose na potomstvo u tom trenutku života. Nova studija podržava ovu ideju, otkrivajući da na određene tipove tkiva kod starijih ljudi više utiče samo starenje i faktori okoline nego DNK.

U ovom članku možete da pročitate:

Šta presudnije utiče na starenje?

Godine 1952, dobitnik Nobelove nagrade dr Piter Medavar izneo je hipotezu da starenje može biti rezultat prirodne selekcije evolucije koja nema mnogo toga da kaže o ljudima koji su prošli reproduktivne godine. Nova studija pronalazi novu podršku za Medavarovu hipotezu u analizi o tome kako se otprilike 20.000 ljudskih gena izražava dok starimo.

Studija sugeriše da naši geni manje utiču kako starimo. Viši autor studije, dr Piter Sudmant, docent za integrativnu biologiju na Univerzitetu Kalifornije Berkli, kaže za Berkli njuz: „Skoro sve ljudske bolesti su bolesti starenja: Alchajmerova bolest, rak, srčana oboljenja, dijabetes.“

Ogromne količine javnih resursa su uložene u identifikaciju genetskih varijanti koje vas predisponiraju za ove bolesti. Ono što naša studija pokazuje je da, zapravo, kako starite, geni su manje važni za vašu ekspresiju gena„, kaže Sudmant.

Teorija evolucije o uticaju na starenje

Dr Sudmant je sažeo Medavarovu hipotezu za Medical News Today:

Geni koji su uključeni kada smo mladi više su ograničeni evolucijom jer su kritični da osiguramo da preživimo da bismo se razmnožavali, dok su geni izraženi nakon što dostignemo reproduktivnu dob pod manjim evolucijskim pritiskom.“

Dr Đuzepe Pasarino, profesor genetike na Univerzitetu u Kalabriji u Italiji, koji nije bio uključen u studiju, objasnio je kako ovo funkcioniše:

Očigledno je da da biste imali više dece, morate da preživite i da budete sposobni [dovoljno dugo] da se reprodukujete. Da biste postigli ovaj cilj, morate da nemate bolesti dok ste mladi, da možete da nađete hranu, da nađete partnera. Geni koji se eksprimiraju tokom prvog dela vašeg života su visoko odabrani, a onda samo najbolji prežive. Evolucija se zasniva na činjenici da pojedinci koji imaju bolju kondiciju imaju više dece. Tako će se njihovi genotipovi širiti u populaciji više od onih kod subjekata koji imaju [manje] dece,” rekao je dr Đuzepe Pasarino.

Teorija koja se odnosi na evoluciju predlaže da je prirodna selekcija manji faktor za ljude koji su prošli reproduktivne godine jer se varijacije gena ne prenose na potomstvo u tom trenutku života. Nova studija podržava ovu ideju, otkrivajući da na određene tipove tkiva kod starijih ljudi više utiče samo starenje i faktori okoline nego DNK. (foto:Envato)

Pet problematičnih tkiva

Istraživači su preuzeli podatke o ekspresiji gena za 27 različitih tipova telesnih tkiva kod skoro 950 ljudi sa veb portala GTEk. Pojedinci su kategorisani kao „mladi“ ako su imali manje od 55 godina i „stari“ ako su imali 55 ili više godina.

U svojoj analizi, istraživači su otkrili da genetika vrši približno istu količinu uticaja na ekspresiju gena u skoro svim našim tkivima dok ne pređemo u „staru“ zagradu.

U tom trenutku, starenje igra mnogo uticajniju ulogu za pet kritičnih tipova tkiva – krv, debelo crevo, arterije, jednjak i masno tkivo – nego genetika. Kao uticaj na ekspresiju gena u studiji, „starenje“ se odnosi na univerzalne, progresivne procese ćelijskog starenja povezane sa godinama.

U našoj studiji otkrili smo u pet tkiva visoke proliferacije (krv, debelo crevo, itd.), [da] su ovi veoma ograničeni geni zapravo uključeni kasno u životu. Ovi geni imaju tendenciju da budu oni koji su uključeni u deobu i proliferaciju ćelija, a samim tim i u rak,“ rekao je Dr Peter Sudmant.

Koliko okolina utiče na starenje?

Iako bi teoretski bilo od pomoći kada bi evolucija pomogla da izaberemo gene koji nas održavaju zdravim čak i nakon što se razmnožimo, dr Sudmant iznosi kontratezu:

Ovde je ‘granica evolucije’ to što u kasnim godinama života zaista ne bi trebalo da imate uključene ove vrste gena, a njihovo uključenje zapravo vas čini podložnim raku. Međutim, zato što su to tipovi ćelija u vašem telu koje treba da se stalno okreću – krv! – nema druge opcije.”

Dakle, starenje i faktori životne sredine su uticajniji u ekspresiji gena za ova kritična tkiva. U studiji, uticaji životne sredine uključuju faktore koji nisu direktno povezani sa tim procesima: kvalitet vazduha i vode koju udišemo i jedemo, našu ishranu, kao i nivo fizičke vežbe.

Studija otkriva da faktori životne sredine čine oko trećinu ekspresije gena kod starijih ljudi.

Ova [studija] ne implicira da genetika nije važna za starenje. Mnogo je studija koje pokazuju da su sličnosti među rođacima u pogledu kvaliteta starenja (prisustva bolesti ili nesposobnosti) veoma velike. U stvari, iako geni izraženi kasnije u životu nisu odabrani, ipak su važni za naš život. Drugim rečima, opremljeni smo visoko odabranim alelima za prvi deo našeg života i alelima [koji su] manje odabrani za drugi deo. Međutim, u oba slučaja, naš fenotip je zasnovan na našim genima,” rekao je dr Đuzepe Pasarino.

Značaj studije

Prema dr Pasarinu, da bi bolje razumeli složenost starenja ljudi i naučili kako da uspore ovaj proces, istraživači treba da prouče gene koji se eksprimiraju kasnije u životu i poboljšaju ih.

Jedna opcija može biti da se vidi kako genetska mašinerija funkcioniše kod dugovečnih subjekata i pokuša da modulira mašineriju drugih u skladu sa tim. Na primer, primećeno je da dugovečni subjekti imaju ograničenu sposobnost da koriste proteine ili šećer. Dakle, možemo da koristimo ograničenu količinu proteina i šećera da moduliramo mašineriju našeg organizma kao da smo opremljeni istim genima dugovečnih subjekata,“ rekao je dr Pasarino.

Kada radimo studije da identifikujemo genetiku osnovne bolesti, često završimo sa mnogim genima koje bismo potencijalno mogli ciljati. Naša studija sada kvantifikuje kako starost utiče na ekspresiju gena u populaciji. Mi tvrdimo da bi geni povezani sa uzrastom mogli biti bolje terapijske mete od onih koji variraju u svojoj ekspresiji u zavisnosti od ljudske genetike“, rekao je dr Sudmant.

Smatramo da su geni koji pokazuju doslednost u promenama u ekspresiji kod ljudi u vezi sa uzrastom potencijalno zaista zanimljive mete za praćenje!“ zaključio je.

Exit mobile version